Veliki izgledi za uspjeh Ukrajine u sporu protiv Rusije

Agresija Rusije na Ukrajinu i međunarodno javno pravo


Izvor: Vijesti (Foto: Shutterstock)


Autor: Prof. dr Miloš Vukčević, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Mediteran i član redakcije časopisa ,,Pravni zbornik"


Ukrajina je 26. februara podnijela tužbu protiv Rusije na osnovu Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine, tvrdeći da je Rusija lažno optužila Ukrajinu da je u oblastima Donjeck i Luganjsk počinjen genocid, što joj je bio osnov da prizna samostalnost tzv. republika Donjeck i Lugansk i da naredi „specijalne vojne operacije” u Ukrajini.


Dakle, pravni osnov za vojnu intervenciju Rusija zasniva na njenim tvrdnjama da je u oblastima Luganjsk i Donjeck počinjen genocid od strane ukrajinskih vlasti. S druge strane, Ukrajina negira da je počinjen genocid u ovim oblastima i tužbom traži od Međunarodnog suda pravde u Hagu da utvrdi da Rusija nema pravni osnov da pokrene vojnu akciju. U tužbi Ukrajina optužuje Rusiju da je planirala genocid, te da namjerno „ubija i pričinjava ozbiljnu povredu članovima ukrajinskog naroda - the actus reus genocida na osnovu člana II Konvencije o genocidu”.


Sud se upustio u spor, jer shodno članu 36 st. 1 Statuta, nadležnost se prostire na sve predmete, koje mu sporne strane podnesu, ali i na sve slučajeve koji su izrično predviđeni u Povelji Ujedinjenih nacija ili u punovažnim ugovorima ili konvencijama, dok shodno članu IX Konvencije o genocidu i Rusija i Ukrajina su ugovorne strane te Konvencije.


Zajedno sa tužbom Ukrajina je podnijela i Zahtjev za privremenim mjerama shodno čl. 41 Statuta Suda i čl. 73 , 74 i 74 Pravila suda kojima zahtijeva od suda da spriječi nepopravljivu štetu po Ukrajinu i njen narod kako bi se izbjeglo pogoršanje ili proširenje spora između strana po Konvenciji o genocidu.


Glavni tužbeni zahtjev, koji se postavlja pred Sudom u Hagu je da li postoji pravni osnov - dopuštenost utemeljena u međunarodnom pravu na osnovu kojeg Rusija vrši vojnu intervenciju na Ukrajinu, odnosno, da li navodno vršenje genocida od strane ukrajinskih vlasti o oblastima Luganjsk i Donjeck može biti pravni osnov da Rusija izvrši „specijalnu vojnu intervenciju”.


Sud je za 7. i 8. mart zakazao usmenu raspravu povodom zahtjeva za privremenim mjerama, koje je tražila Ukrajina, a na kojoj će obje strane izložiti svoje argumente. Ukrajina traži privremene mjere kako bi zaštitila svoja prava da ne bude izložena lažnoj optužbi o genocidu i da ne bude izložena vojnim operacijama druge države na svojoj teritoriji na osnovu zloupotrebe člana I Konvencije o genocidu.


Ukrajina traži da Sud ukaže na privremene mjere, na osnovu kojih će Rusija „odmah suspendovati sve vojne operacije u Ukrajini i povući vojsku”.


Prema tome, strane imaju činjenični spor o tome da li se genocid, koji je definisan članom II Konvencije o genocidu, dogodio ili se dešava u Luganjskoj i Donjeckoj oblasti. Strane takođe imaju pravni spor oko toga da li, kao posljedica jednostrane tvrdnje Rusije da se dešava genocid, Rusija ima bilo kakvu zakonsku osnovu da preduzme vojnu akciju protiv Ukrajine kako bi spriječila i kaznila genocid u skladu sa članom I Konvencije o genocidu. Strane dalje imaju spor prema članu VIII Konvencije o genocidu da li Rusija može preduzeti takve vojne akcije jednostrano, kada taj član predviđa da strane ugovornice mogu da pozove nadležne organe UN, a Rusija se ne ponaša na način koji je dozvoljen Poveljom UN.


Sud je ranije zaključio da Konvencija „zahtijeva od država da se suzdrže od vršenja genocida”, i da se to „nužno podrazumijeva” (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, Presuda, Izveštaji MSP 2007, str. 113, st. 116). Naravno, ovakav stav Suda podrazumijeva da obaveze sprečavanja i kažnjavanja genocida je da se ista mora izvršiti u dobroj vjeri i da se ne zloupotrebljava, i da jedna strana ugovornica ne može da podvrgne drugu stranu ugovornicu oružanom napadu na osnovu potpuno izmišljene tvrdnje o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Svaka druga primjena Konvencije potkopala bi ono što je Sud opisao kao „moralne i humanitarne” postulate Konvencije. Ukrajina ima pravo da bude slobodna od nezakonite i štetne vojne akcije Rusije, koja ne može biti opravdana kao sprečavanje i kažnjavanje genocida, gdje u stvari ne postoji vjerodostojna tvrdnja o genocidu.


Sve i da se u oblastima Donjeck i Luganjsk desio genocid, to ne može biti dopušten razlog, niti postoji utemeljenje u međunarodnom pravu, da Rusija pokrene vojnu intervenciju protiv Ukrajine, što sve ukazuje da Ukrajina ima velike šanse da izdejstvuje privremene mjere pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu i da uspije u sporu protiv Rusije.


Očigledno je da vojna intervencija Rusije na Ukrajinu predstavlja kršenje člana 2(4) Povelje UN, koji zabranjuje upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta druge države. U pitanju je zločin protiv mira, poznatiji kao agresija, koja predstavlja jedno od četiri krivična djela za koje se sudilo nacistima u Nirnbergu. Nakon Ninberga, agresija je svoju definiciju našla u Rezoluciji Generalne skupštine broj 3314 iz 1974. godine, po kojoj „prvozapočeta upotrebe oružane sile od jedne države protivno Povelji predstavlja prima facie dokaz izvršenja akta agresije”.


Zločin protiv mira je definisan u statutu Međunarodnog krivičnog suda kao planiranje, priprema, pokretanje ili izvršenje od strane visokog političkog ili vojnog vođe akta agresije koji očigledno krši Povelju UN.


Ukrajina je prihvatila jurisdikciju ovog suda, iako formalno nije član suda. Međunarodni krivični sud može da goni slučajeve agresije samo kada su i država koja napada i oštećena država članovi suda. Rusija nije pristupila ovom sudu. Ukrajina je prihvatila ad hoc nadležnost, ali nije ratifikovala Statut suda.


Shodno tome, ne postoji mogućnost da Putin ili drugi visoki zvaničnici Rusije budu krivično gonjeni pred Međunarodno krivičnim sudom.


Međutim, ruski vojnici mogli bi se suočiti sa krivičnim gonjenjem za sve ratne zločine koje počine tokom vojne intervencije, jer u slučaju ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, Međunarodni krivični sud je nadležan ako se radnja dešava na teritoriji države koja je prihvatila nadležnost suda, čak i kada ga je počinio državljanin države koja je nije pristupio sudu.


Tako bi se ruski vojnici mogli suočiti sa ozbiljnim optužbama ako namjerno gađaju civile, koriste nesrazmjernu silu u napadu na vojne ciljeve ili po kratkom postupku pogube zatvorenike. Iz tog razloga, nakon što je počela ruska specijalna intervencija na Ukrajinu, tužilac ovog suda je izjavio da će pažljivo pratiti situaciju i napomenuo da naređivanje ili podsticanje na zločine takođe predstavlja krivično djelo. Treba uložiti sve napore da se dokumentuju i sačuvaju dokazi o svim zločinima koje su snage počinile tokom neprijateljstava.


U tom smislu pravi je trenutak da cjelokupna međunarodna zajednica (kvalitativna i kvantitativna većina država) osudi agresiju Rusije na Ukrajinu, koja predstavlja očigledno kršenje međunarodnog prava i da započne sa promocijom i razvojom pravog izvornog međunarodnog javnog prava, koje je i stvoreno da obezbijedi mir u svijetu, upravo kroz poštovanje osnovnih načela poput zabrane upotrebe sile i zaštite teritorijalnog integriteta svake države.


Napomena: Usmena rasprava povodom zahtjeva Ukrajine za izdavanje privremenih mjera počinje danas i trajaće i sjutra (7. i 8. mart). Može se pratiti na: https://media.un.org/en/webtv/