Autor: Vidak Latković, javni izvršitelj i član Upravnog odbora Udruženja pravnika Crne Gore
,,Izvršenje na nepokretnostima, kao jedno od sredstava izvršenja radi namirenja novčanog potraživanja predviđeno Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju, pored izvršenja na novčanim sredstvima na računima izvršnih dužnika, bilo fizičkih ili pravnih lica, predstavlja najčešće korišćeno sredstvo izvršenja, odnosno nepokretnosti kao objekti prava svojine izvršnog ili založnog dužnika predstavljaju najčešći predmet izvršenja u našoj izvršnoj praksi.
Nepokretnosti ili nepokretne stvari su zemljište, zgrade i drugi objekti koji su sa zemljištem trajno spojeni, ako zakonom nije drukčije određeno. Izvršenje na nepokretnostima je uređeno glavom XIV ZIO, odnosno čl. 154 do 201 ZIO. Važno je istaći da ne postoji propisana minimalna vrijednost potraživanja kao uslov za određivanje izvršenja na nepokretnostima, što postoji u nekim uporednim pravnim praksama (npr. u Republici Hrvatskoj je minimalna tražbina 20,000.00 kuna).
Članom 154 ZIO predviđene su izvršne radnje na nepokretnostima i to kao sljedeće četiri radnje: (1) upis rješenja o izvršenju u katastar nepokretnosti, (2) utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti, (3) prodaja nepokretnosti i (4) namirenje izvršnih povjerilaca iz iznosa dobijenog prodajom. Ovako definisane izvršne radnje, osim istih kao nužnih u izvršenju na nepokretnostima, predstavljaju i logičan i obavezan redosljed sprovođenja istih na način što će postupajući organ (javni izvršitelj ili sud izuzetno kod predmeta koji su zaprimljeni kada je sud bio stvarno nadležan izvršni organ, a nijesu na zahtjev izvršnog povjerioca ustupljeni na dalje postupanje javnom izvršitelju) prvo donijeti rješenje o izvršenju, zatim rješenje o utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti, nakon čega će po pravosnažnosti prethodnog rješenja, donijeti zaključke o prodaji, dodjeljivanju i predaji nepokretnosti, te zaključak o namirenju.”
VIŠE na strani 297, Pravni zbornik 1/2020