Izvor: CDM
Piše: Prof. dr Branislav Radulović
Prirodno i neotuđivo pravo pojedinca, nacije ili države da na bazi sopstvenog identiteta i integriteta, ne povređujući prava drugih, upravljaju i slobodno odlučuju o sebi, neodvojivo je od obaveze da se za to pravo bore i ne kalkulišu sa ličnom ili kolektivnom slobodom, koja sama po sebi nikom nije data niti garantovana.
Entiteti koji na pojedinačnom ili kolektivnom nivou imaju defekt identieta i integriteta i koji nedostatak sopstvenog osjećaja o važnosti samosvjesti o sopstvenom identitetu isti žele nadomjestiti tuđim osjećajem veličine, prirodno bivaju asimilovani i svedeni na kolateral tuđih interesa.
Stoga, samo onaj pojedinac ili kolektivitet koji ima svijest o vrijednosti slobode i odgovornost da se za nju bori nikada neće biti “tuđa večera”, kako je to upozoravao sv. Petar Cetinjski one Crnogorce koji su bili zaluđeni tuđim vaganom i vjerom da je krov drugog doma sigurniji od sopstvenog šljemena.
Pravo na identitet
Neotuđivo pravo Crnogoraca da budu Crnogorci u sopstvenoj državi i prirodno pravo svih crnogorskih građana bez obzira na lična ili kolektivna uvjerenja i svojstva na osjećaj da su u Crnoj Gori svoji na svome, nosi sa sobom odgovornost da se, više nego ranije, razumije značaj ideje izvornih tvoraca suverenističkog pokreta sadržane u poruci “i država i demokratija”.
Navedena poruka se mora razumjeti jer je odsustvo unutrašnih kapaciteta da se izgradi autohtona građanska alternativa i funkcionalna demokratija, uslovilo da Crna Gora dva puta nestane kao država. U oba slučaja, pod plaštom borbe protiv autokratije dinastije Petrović (1918) i totalitarnosti socijalizma (1988) uvezeni populističko-nacionalistički pokreti su (zlo)upotrijebili prirodnu potrebu crnogorskih građana da jednu, istorijski prevazidjenu vlast smijene. Umjesto željene promjene vlasti oba puta su se uspostavili režimi koji su samo produbili crnogorske razlike do nivoa unutrašnjih sukoba.
Nažalost, negativno iskustvo nije bilo dovoljno da se na bazi “naučenih lekcija” iskoristi 15 godina nezavisnosti kako bi se eliminisali uzroci koji su vodili gubitku i državnog i nacionalnog identiteta. Zato ova generacija Crnogoraca nosi odgovornost za usud da se nad Crnom Gorom ponovo viju barjaci koji nijesu simboli njene slobode i nezavisnosti i za opasnost da se na „doboš“ stave sve one temeljne vrijednosti koje 21 maj čine izuzetnim datumom crnogorskog istorijskog trajanja.
Obaveza na integritet
Crna Gora ne smije dozvoliti rizik da ponovo “sopstvenom” voljom i vođena tuđim interesom postane zajednica bez svog kulturološkog, privrednog ili političkog integriteta, da ostane bez svoje unutrašnje kohezije ili bez osjećaja o potrebi društvenog dijaloga u interesu svih. Takva Crna Gora “tuđa je večera” i zato Crnogorci svih boja, identiteta i uvjerenja morali bi se ujediniti oko tri temeljna cilja: očuvanja sopstvene države, izgradnje funkcionalne demokratije i doglednog članstva u EU. Dodatno, moraju izgraditi društvo koje na nekonfliktan i institucionalnan način rješava unutrašnje antagonizme i učiniti da različita istorijska čitanja zajedničke prošlosti ne budu kočnica za društveni napredak. Sve drugo je kontra smjer, koji bez obzira ko je pobjednik u unutrašnjoj političkoj utakmici, Crnu Goru čini gubitnikom.
Stoga se današnja generacija Crnogoraca mora sačuvati od iluzije da jednom stečena sloboda traje vječno. Zato u danu, kada se sa vrhova Lovćena čuje glas “no pasaran” i ponovo budi energija samosvjesne Crne Gore i kada “neki novi klinci” prkosno podižu crvenu zastavu slobode, dužni smo u odajama naše savjesti postaviti pitanje: šta sam ja uradio da Crna Gora bude bolja i pravednija, a ne samo pitanje šta je Crna Gora uradila za mene.
Odgovor na ovo pitanje označiće da li smo na bazi sopstvenog integriteta i svijesti o potrebi zajedničkog društvenog progresa, moćni da branimo sopstveni identitet i budemo vrijedni pokliča da je vječna Crna Gora.
Comments