Naučni skup ”Korijeni i posljedice crnogorskih podjela u svijetlu stogodišnjice Božićnjeg ustanka”, koji je organizovalo Udruženje pravnika Crne Gore, prvi put okupio je za istim stolom crnogorske istoričare, pravnike, književnike, publiciste, crkvene uglednike, profesore Univerziteta i članove CANU, koji na taj važan istorijski događaj gledaju posve drugačije.

​

“Božićni ustanak je događaj od prije 100 godina nad kojim bi trebalo da se zamisle svi misleći ljudi”, poručio je akademik CANU i istoričar Šerbo Rastoder otvarajući naučni skup.

​

“Ne zato da bi pronalazili pobjednike i poražene, „ispravnike” i one koji to nijesu, jer bi u takvom traganju sigurno ponovo pogriješili, kao što smo i uvijek do sada, niti zato što vjerujemo da je istorija najpravedniji sudija, već zato jer je to prevashodno odgovornost sveukupne akademske zajednice, da ključna pitanja otrgne od političke upotrebe i da jasno stavi do znanja da zloupotreba prošlosti koja nije arhivirana čini sadašnjost i budućnost problematičnom.”, kazao je Rastoder.

​

Rastoder se dotakao još jednog važnog pitanja – ko je formalno rukovodio ustankom?

​

”Razmišljajući o tome djelimično sam prihvatio argumentaciju kolege Novaka Adžića koji kaže da je Jovan S. Plamenac bio politički vođa ustanka, a da je Krsto Zrno Popović vojni komandant. Postavlja se pitanje, ko je njih izabrao odnosno da li ih je neko birao? Istražujući tu problematiku sklon sam sljedećoj tvrdnji: 7. oktobra 1918. kralj Nikola naimenuje Jovana S. Plamenca za vrhovnog, vojnog i civilnog predstavnika vlasti u Crnoj Gori. Sa tim naimenovanjem on se ponaša kao jedini predstavnik kraljevske Vlade i samo se time može shvatiti, prihvatiti i objasniti činjenica da svi crnogorski glavari bez pogovora poštuju komandu Plamenca”, kazao je Rastoder.

​

Osvrnuo se i na dilemu - u jednoj državi dvije vojske.

​

„Kada se radi o brojevima, one kolege koje žele umanjiti značaj ovoga događaja citiraju samo Jovana Ćetkovića i slične njemu, gdje tvrde da je u Crnoj Gori bilo 500 vojnika srpskih trupa. Pri tome te kolege zaboravljaju istraživanje akademika Dima Vujovića koji kaže vrlo jasno da je u Crnoj Gori bilo tada 9083 srpskih vojnika. Ta cifra ne mora da znači ništa, ali je bitna zbog sljedećeg, ako je u pitanju ustanak, a jeste, ko ga slama, ko ga ugušuje? Da li imate u istoriji pojavu da nešto što nije ustanak slama vojska”, istakao je Rastoder i dodao da je istraživao koji je zapravo termin adekvatan – pobuna ili ustanak?

​

„Posebno čitajući tekst akademika Mijata Šukovića, sebi sam dao za pravo da to dodatno problematizujem i onda sam ustanovio sljedeće – da su to sinonimi po značenju, ali su potpuno različiti pojmovi po sadržaju. Više je nego jasno da sadržaj ovih pojmova određuje suštinu i karakter samog događaja i u tom smislu sam ustanovio da u političkim enciklopedijama pobuna ili buna, ipak znače događaj kratkoročnog značenja, manjeg obima i mnogo manjeg uticaja. Na osnovu takve argumentacije ustanovio sam da ovaj događaj, ako ćemo ispravno, treba da zovemo ustanak’, istakao je Rastoder.

​

Akademik CANU Zoran Lakić, pak, nije saglasan sa Rastoderom.

​

„Ovo se ne može nazvati ustankom već nekom vrstom pobune, poput današnjih pobuna kada se radnicima ne isplaćuje zarađeni lični dohodak. Događaji iz 90-tih godina prošloga vijeka, koji su uzburkali Crnu Goru, gdje se iz korijena promijenio i sistem vlasti u Crnoj Gori, akademik Vlado Strugar je nazvao – velika buna. Ni Božićni ustanak, kako se naziva, nije bio zapravo ustanak iz prostog razloga jer su potrebne mnoge druge osobenosti koje nijesu postojale - program stanovnika, organizacija, masovnost. Tako ga ne nazivaju ni pobunjenici”, kazao je Lakić.

​

„Danas izgleda da su podjele veće nego ikad. Na političkoj sceni Crne Gore vlada ogromna nesloga. Jedan broj političara radi za interese tuđih država koje ni najmanje nijesu naklonjene Crnoj Gori. Neki pokazuju i neskriveno neprijateljstvo. “, kazao je Pajović.

​

Prema riječima istoričara Aleksandra Stamatovića nepobitna je činjenica da su zelenaši učestvovali u izborima za Skupštinu u Podgorici i da je smatraju legitimnom, jer, kako rezonuje, da je takvom ne smatraju, bojkotovali bi izbore.

​

„Zašto poslije odluka Podgoričke skupštine Božićni ustanak? Da li je to po onom prosto narodnom, ko gubi ima ili nema pravo da se ljuti, ili ko gubi pokušava da izvrši revizuju onoga što je izgubio“, upitao je Stamatović.

​

Književnik Novak Kilibarda poručuje, pak, da Božični ustanak ima istorijski glas kao najelitnija borba za očuvanje Crne Gore.

​

Akademik CANU Jevrem Brković kazao je da se malo zna kako je Crna Gora platila svoju ljubav prema Srbiji 1918. godine kada se desilo da jedna milenijumska državnost bude poništena, kako je istakao, nečasno, takozvanom Podgoričkom skupštinom.

​

„Priželjkivati novu Podgoričku skupštinu znači da bi došlo do drugog Božićnjeg ustanka. Slavlje jedne drame, sramne prevare samo je ciničan način da otvaraju stare rane. Poređenja radi, to je kao da umjesto ideje velike Francuske revolucuije, Francuzi slave giljotinu“, kazao je Brković.

Rektor Cetinjske Bogoslovije Gojko Perović na naučnom skupu imao je izlaganje „Jedan narod dvije nacije“.

​

„Moja teza je da mi treba punim plućima da udahnemo svoju specifičnost, da kao država stvorimo ambijent u kome će se oba identiteta osjećati slobodno, kreativno, plodotvorno, a ne da 100 godina jedni druge optužujemo za izdaju“, kazao je Perović.